U mašti, vikinški ratnik maše mačem. Na terenu je ipak puno češće držao sjekiru — a to nije detalj. Mač je bio skup, zahtijevao je kilograme željeza i iskusnog kovača; malo je muškaraca posjedovalo jedan. Sjekira je bila alat svakog gospodarstva: njome se cijepalo drvo, nosila se za pojasom, a kad bi došlo vrijeme, okretala se protiv neprijatelja. To je oružje slobodnog seljaka, bóndija, i upravo ga je to učinilo simboličnim.
Obitelj alata koji su postali oružje
Nisu sve vikinške sjekire iste. Mala sjekira za bacanje i bradata sjekira — čija oštrica se spušta nisko kako bi zahvatila štit ili ruku — koristile su se u bliskoj borbi. S druge strane, breiðøx, danska „široka sjekira” s dvije ruke koja se pojavila krajem vikinškog doba, mogla je rascijepati kacigu: upravo njome mašu huskarli na tapiseriji iz Bayeuxa, oko 1070. godine.
Kada sjekira postaje svečani predmet
Neke nikada nisu bile namijenjene borbi. Sjekira iz Mammena, otkrivena u danskom grobu iz 10. stoljeća, optočena je srebrnim nitima koje tvore isprepletene uzorke s pticama i viticama — predmet prestiža, pokopan s čovjekom visokog ranga. Ona nas podsjeća da je kod Skandinavaca oružje moglo biti i društveni potpis.
A mit o rogovima?
Jedna riječ za ispravljanje zablude: nijedna vikinška sjekira — niti kaciga — nije bila ukrašena rogovima. Ta slika dolazi iz 19. stoljeća, iz opernih kostima i romantičarske ikonografije, a ne iz arheoloških iskapanja. Prava vikinška sjekira je jednostavna, funkcionalna i time još dojmljivija.
Naše vikinške sjekire preuzimaju te povijesne oblike, od bradate sjekire do velike bojne sjekire.
