U jednoj strofi Grímnismála, jedne od pjesama iz Edde, Odin priznaje nešto zapanjujuće: u Valhalli on ne jede ništa. Vino mu je dovoljno. Sav svoj dio hrane daje svojim dvama vukovima, Geriju i Frekiju.
Dva imena, ista glad
Geri i Freki znače otprilike isto: «pohlepni», «proždrljivi». To nisu kućni ljubimci, već stalni suputnici boga rata i mudrosti. Dok njegovi gavrani predstavljaju pogled i misao, vukovi utjelovljuju divlju, predatorsku stranu koju Odin drži uz sebe umjesto da je poriče.
Vuk, prijatelj i neprijatelj
U tome leži sva nordijska suptilnost: ista životinja može biti blagoslov i prijetnja. Odinovi vukovi koračaju uz njegove noge; ali drugi vuk, Fenrir, predodređen je da proždere tog istog Odina na Ragnaröku. Skandinavci nisu svrstavali vuka na stranu «dobra» ili «zla»: učinili su ga silom, strašnom i fascinantnom, ovisno o tome kojoj strani služi.
Nositi vuka
Zato je vuk jedan od najsnažnijih motiva u nordijskom nakitu: on ne govori o nježnosti, on govori o prihvaćenoj moći. Geri i Freki su vjerna verzija toga — snaga u službi mudraca.
Naš nakit s vukom koristi ovaj motiv.
