Vikinški štit u svojoj srži nosi paradoks: bio je najvažnija oprema ratnika, a ujedno i najpotrošnija. Tanak, lagan, napravljen da primi udarac i potom se slomi, štitio je tako što se žrtvovao.
Meko drvo, i to s razlogom
Pronađeni okrugli štitovi — posebice šezdeset i četiri primjerka s broda iz Gokstada u Norveškoj — izrađeni su od tankih dasaka lipe ili johe, jedva ojačanih, s umbom, središnjom željeznom izbočinom koja štiti ruku. Takav štit ne zaustavlja udarce: on ih «upija», puca, imobilizira protivničku oštricu ili sjekiru na odlučujući trenutak. U jednoj se bitci znalo potrošiti nekoliko njih.
Boje, gotovo poput grba
Štitovi iz Gokstada bili su obojeni, naizmjenično crnom i žutom bojom, te pričvršćeni duž broda. Boja nije bila nasumičan ukras: ona je identificirala, okupljala i impresionirala. Ovdje dotičemo daleke korijene onoga što će srednji vijek nazvati heraldikom.
A žene u borbi?
Ovo pitanje uzburkava arheologiju. Grob iz Birke, poznat kao Bj 581, dugo predstavljan kao grob elitnog ratnika okruženog svojim oružjem, 2017. godine je analizom DNK otkriven kao grob žene. Rasprava o njezinoj točnoj ulozi ostaje otvorena — ali nordijska ratnica više nije samo stvar saga.
Naši vikinški štitovi preuzimaju okrugli oblik i središnji umbo.
