Krvavi orao | Mučenje vikinških bogova
Vikinzi su poznati kao barbarska civilizacija bez imalo milosti. Iako ih se često opisuje kao nemilosrdna bića nehumanih praksi, njihova je reputacija uvelike pretjerana od strane srednjovjekovnih povjesničara.
Ipak, u svakoj priči postoji zrno istine! Vikinško barbarstvo dobiva puni smisao u određenim krvavim ritualima i praksama iz tog doba: krvavi orao savršen je primjer toga.
Krvavi orao je drevni nordijski obred pogubljenja nevjerojatne okrutnosti i strahote. Smatran ultimativnom kaznom koju netko može pretrpjeti, bio je rezerviran isključivo za najveće svetogrđe. To objašnjava zašto su samo rijetki povijesni likovi, koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke, bili žrtve ove tragedije.
Želite li razumjeti zašto se o ovoj metodi pogubljenja toliko govori? Je li se doista koristila za osvetu Ragnarove smrti? Kako bismo razdvojili istinu od laži, otkrivamo vam povijest, podrijetlo i značenje slavnog krvavog orla!
Podrijetlo krvavog orla: božanska kazna!
S još uvijek vrlo nejasnim značenjem, krvavi orao nije bezazlen ritual pogubljenja. Naime, u cijeloj skandinavskoj književnosti zabilježene su samo četiri žrtve, ali ne bilo kakve.
Čas opisan kao obred pogubljenja, čas kao žrtvena ceremonija, njegov kazališni i brutalni karakter čine ga jedinstvenom kaznom kakva se ne nalazi ni u jednoj drugoj kulturi. I danas ostaje prava misterija, kako za javnost tako i za povjesničare.
Okrutnost ove prakse istaknuta je u raznim kinematografskim djelima, posebice u seriji Vikinzi, i izaziva mnoga pitanja kod gledatelja:
- Zašto takva praksa postoji?
- Koje je svetogrđe trebalo počiniti da bi se zaslužila?
- Koji su povijesni likovi pretrpjeli ovo mučenje?
- Koje je podrijetlo i značenje ovog obreda?
Još uvijek nemamo sve elemente u svom posjedu da bismo odgovorili na sva ta pitanja. Ipak, kroz ovaj ćemo članak pokušati demistificirati ovaj vikinški fenomen koji je jednako brutalan koliko i intrigantan.
Krvavi orao: mit ili stvarnost?
Vikinške povijesne sage detaljno opisuju tijek ovog rituala, čina neusporedive okrutnosti. Tijekom krvavog orla, žrtve su održavane na životu tijekom cijelog mučenja, dok su im se rebra na leđima lomila. Jedno po jedno, ona su se rezala i odvajala od kralježnice, a zatim širila kako bi se izložila pluća žrtvovanog.
U nekim slučajevima, kazna ide i dalje: rebra, pluća, a ponekad čak i crijeva osuđenika izvlače se kako bi oblikovala krvava krila. Upravo iz te strašne slike proizlazi slavni naziv.
Unatoč svim tim zastrašujućim detaljima, povijesna vjerodostojnost ovog skandinavskog mučenja još uvijek je predmet rasprave. Između činjenice koja se stvarno prakticirala tijekom vikinškog doba i čiste književne izmišljotine, ne postoji povijesni dokaz koji bi mogao presuditi o tom pitanju.
Naime, nordijske reference o krvavom orlu nisu brojne, a rijetke sage koje postoje datiraju iz vremena nakon kristijanizacije Skandinavije.
Obred pogubljenja ili odinski žrtveni obred?
Poznato je da Vikinzi nikada nisu bili “cvijeće”. Nakon svake pobjede, mučili su svoje neprijatelje i prinosili ih bogu Odinu. Jedan od tih rituala bio je krvavi orao, najstrašniji od svih. Sama njegova pomisao tjerala je cijela sela u bijeg!
Vikinške sage slažu se oko njegove okrutnosti, ali postoje neke razlike u modalitetima kao i u njegovoj stvarnoj vrijednosti između različitih izvora:
- U Haralds saga hárfagra i Orkneyinga saga, radi se o ritualu žrtvovanja bogu Odinu. Nakon svakog osvajanja, Vikinzi žrtvuju svoje neprijatelje kako bi dobili njegov blagoslov;
- U Ragnars saga Loðbrókar, Gesta Danorum i Knútsdrápa, to bi, naprotiv, bilo sredstvo osvete. U ovom slučaju koristili su ga Ragnarovi sinovi kako bi osvetili ubojstvo svog oca od strane kralja Ællea iz Northumbrije;
- Prema Reginsmálu i Orms þáttr Stórólfssonaru, mitskim izvorima vikinških legendi, krvavog orla koriste čak i božanska stvorenja.
Osim tih razlika, iste sage ne opisuju tijek ove operacije na isti način. U nekim od tih izvora, posebice u Reginsmálu, Ragnars sagi i Gesta Danorum, rebra se ne režu. Orao se urezuje u leđa žrtve, a ponekad se na njih baca sol.
Kako god bilo, irski povjesničar Alfred Smyth podupire povijesnost krvavog orla. On tvrdi da se jasno radi o obredu ljudske žrtve u ime vikinškog boga Odina.
Krvavi orao, čista književna izmišljotina?
U članku objavljenom 1984. godine, Roberta Frank opisuje krvavog orla kao „pticu koja nikada nije postojala”. Članak pod naslovom Vikinška zvjerstva i skaldski stihovi: obred krvavog orla dovodi u pitanje samo postojanje takvog rituala.
Budući da su vikinške sage uglavnom napisane nakon kristijanizacije nordijskih zemalja, ona tvrdi da su autori pogrešno protumačili stare skaldske stihove. Prema njoj, ova pogrešna transkripcija strofe iz Reginsmála posljedica je kenninga (posebne sintakse) riječi „orao”.
Osim toga, Roberta nastavlja opisujući Reginsmál kao: „zagonetnu i aluzivnu priču koju je teško protumačiti”. Budući da je nažalost jedini izvor iz vikinškog doba koji potvrđuje njegovo postojanje, vrlo je teško utvrditi njegovu vjerodostojnost.
Objašnjenje koje je prihvatila Roberta jest da bi ova praksa bila samo jednostavna aluzija na činjenicu da se ostavljaju tijela neprijatelja licem prema zemlji na bojnom polju, kako bi strvinari mogli rastrgati i raskomadati njihova leđa.
Kršćanski mit za demonizaciju Vikinga?
Mnogi drugi povjesničari podupiru teoriju prema kojoj krvavi orao nije ništa drugo nego čista izmišljotina. Štoviše, radilo bi se o mitu koji su stvorili kršćani, zakleti neprijatelji Vikinga, s jedinim ciljem da ih demoniziraju.
Uz Robertu Frank, još se dva povjesničara, David Horspool i Ronald Hutton, slažu da se radi o kreaciji koja je čisto osmišljena kako bi izazvala osjećaj maksimalnog užasa.
Prema njima, jednostavno se radi o kršćanskom mitu bez povijesne osnove koji proizlazi iz:
- Nerazumijevanja i pogrešnog tumačenja starih nordijskih stihova;
- kojima su dodani detalji iz priča o kršćanskim mučenicima i herojima, što bi bilo podrijetlo ovog obreda strašnog mučenja.
Naime, uspoređujući neke posebnosti krvavog orla s određenim kršćanskim pričama, teorija o mitu ostaje vjerojatna. Uzmimo za primjer priču o smrti svetog Sebastijana, kojem su leđa bila izrešetana strijelama, koji je bio ostavljen, a zatim prožderan od strane strvinara.
Značenje krvavog orla
Orao je ptica koja je usko povezana s Odinom. Simbol moći i dominacije nad nebom, izravno upućuje na oca bogova i zaštitnika svjetova, označenog kao „bog orao”. Bez sumnje, upravo iz tog razloga mnogi povjesničari smatraju krvavog orla ritualom žrtvovanja bogu Odinu.
Orkneyinga saga jača ovu teoriju kroz legendu o Torf-Einarru. Prema ovoj drevnoj priči, vikinški heroj navodno je ponudio svog neprijatelja Hálfdana kao žrtvu bogu Odinu kako bi proslavio svoju pobjedu.
Osim toga, drugi primjeri sugeriraju da bi se radilo o metodi osvete, posebno za svog oca. Popularnost ove hipoteze uglavnom se pripisuje priči o smrti kralja Ællea iz Northumbrije, koja se više puta spominje u književnosti.
Žrtve krvavog orla
Iako je obilježio povijest svojom okrutnošću i barbarstvom, krvavi orao navodno je imao samo 4 žrtve ukupno. Ono što nimalo ne pomaže jest činjenica da su neke od njih izmišljene, pa bi priče mogle biti u potpunosti izmišljene.
Osim dvije vikinške legende, bilježimo samo dva vrlo posebna slučaja u kojima se kazna navodno stvarno koristila:
- Osveta Ragnarovih sinova nad poticateljem ubojstva njihovog oca;
- Žrtvovanje Hálfdana háleggr-a dugonogog bogu Odinu od strane Torf-Einarra.
Legendarna osveta Ragnarovih sinova
Legenda o osveti Ivara Bez Kostiju i njegove braće najpopularniji je povijesni primjer primjene krvavog orla s jedinim ciljem osvete.
Ragnar Lothbrok, željan moći i potaknut dubokom željom za širenjem svojih zemalja, kreće u osvajanje Engleske. Njegov ga ponos skupo stoji i on nesretno upada u zamku koju mu je postavio kralj Ælle iz Northumbrije. Osudivši ga na strašnu smrt, baca ga u jamu sa zmijama kako bi ga učinio primjerom svakome tko se usudi napasti njegov teritorij.
Naivno izazvavši nasilni bijes u vikinškom taboru, nije slutio što ga čeka zauzvrat. Tako odgovor Ragnarovih sinova nije dugo čekao! Za kaznu koju je pretrpio njihov otac, ne postoji drugo mučenje koje bi ga moglo izjednačiti ili nadmašiti u smislu nasilja i agresije: krvavi orao! Kralj nije dugo čekao da podlegne pod rukama nemilosrdnog Ivara Bez Kostiju.
Postavši nedvojbeno najpoznatija žrtva ove gnusne kazne, kralj Ælle iz Northumbrije ujedno je i prvi koji je podnio tako strašnu smrt. Priča o ovoj krvavoj osveti pojavljuje se u mnogim povijesnim izvorima, posebice u Sagi o Ragnarovim sinovima, koja uz neke razlike prepričava sudbinu engleskog kralja koji se usudio izazvati Skandinavce.
Ova je priča postala pravi primjer vikinškog bijesa. Obrađena je u raznim filmskim adaptacijama, uključujući američko remek-djelo iz 1958. „Vikinzi”, koje je njome snažno inspirirano. Desetljećima kasnije, upravo će serija Vikinzi ponovno šokirati gledatelje, prikazujući scenu ovog rituala do najsitnijih detalja.
Žrtvovanje kralja Hálfdana, sina Haralda
Druga povijesna uporaba kazne krvavog orla dogodila se tek stoljeće nakon Ragnarove smrti. Budući da je nordijsko kraljevstvo bilo usred sukoba oko moći, njegova je smrt označila početak podjele skandinavskog naroda.
Pod vlašću Haralda Ljepokosog, njegovi brojni sinovi, uključujući Hálfdana, bore se za prijestolje i nasljeđivanje vlasti. Hálfdan počinje dominirati nordijskim zemljama, a zatim kolonizira i tjera sa svojih zemalja jarla Torf-Einarra. Želeći dodatno poniziti jarla, ubija njegovog oca bez ikakve milosti prema tom nevinom čovjeku koji uopće nije bio uključen u sukob.
Odlučan osvetiti svog oca, Torf-Einarr priprema vojsku za borbu protiv Hálfdana sljedeće jeseni. Svojom odlučnošću uspijeva pobijediti princa i zarobiti ga živog.
Inspiriran pričom o osveti Ragnarovih sinova, odlučuje nanijeti krvavog orla Hálfdanu, ali tu ne staje. Ovaj izvedeni ritual trebao je biti prinos bogu Odinu i u očima siročeta jarla predstavlja trijumf dobra nad zlom.
Krvavi orao u vikinškoj mitologiji
Potpuni pregled vikinške mitologije otkriva samo dva lika koja su navodno pretrpjela ovo mučenje. Ove izmišljene legende navodno su prethodile priči o Ragnarovim sinovima i vjerojatno su im sugerirale ovu metodu mučenja.
Reginsmál i Nornagests þáttr pričaju kako se vikinški heroj Sigurd osvećuje ubojici svog oca „Lyngvigu”. Sigmund, Sigurdov otac, središnji je lik nordijske mitologije.
Orms þáttr Stórólfssonar pak navodi drugi put kada se ovaj ritual koristi. Prema legendi, zli div po imenu Brúsi ubija manje nordijsko božanstvo „Ásbjörna”. Kako bi osvetio smrt svog brata, Ormr je tom divu nanio najgore mučenje, ono krvavog orla.
